Moram napustiti ovaj grad. Ne sviđa mi se ovdje. Ne razumijem ga. Zgrade su zapuštene, ljudi grubi i nepouzdani. Vrijeme suviše nestabilno.
Pa onda to uvijek prepuno Korzo, na kojem se non-stop piju kave, a ni ne vidi se more. Tko uostalom pije kavu blizu mora, a da ne vidi more?!
Ali onda sam jednog dana bezciljno i bezvoljno šetala po kvartu, kada se s moje desne strane ni od kuda pojavio park. Zanimljiva građevina, pa fontana, pa…kornjače! Puno njih! Kako sam samo uspjela propustiti kornjače?!
Ako ću već napustiti grad, onda bih barem trebala znati što ostavljam. Koliko sam kornjača, onih metaforičkih propustila?
Krenula sam u potragu!
Pronašla sam:
Par stvarno dobrih kafića, mjesta s prekrasnim pogledom, dobre grafite, antikvarijate pune zanimljive literature, bogatu povijest iza zapuštenih zgrada, razigranost za nestabilna vremena, tunel ispod grada, živahnost na tržnici subotom, stare mlinove na Rječini, ljude koji vole ono što rade
. . .
Rijeka me naučila važnoj lekciji. Trebam češće gledati gore. Otići iza ugla. Promatrati iste stvari pod drugim svjetlom, iz drugog kuta. Tražiti ljepotu.
I da, ne da se s Korza ne vidi more, nego je Korzo nasipano na mjestu na kojem je bilo more.
Ali to znam samo zato jer sam ostala dovoljno dugo i tražila kornjače.
Autorica: Ana Galant, volonterka na radiju
Digitalna priča nastala je u okviru projekta “Priče iza gradova (Novi Sad, Rijeka, Temišvar) finansiran od strane Kreativne Evrope, Evropska komisija.