Prije 12 godina u Zagrebu sam počela trenirati zračnu vještinu – ples na svili. Po povratku u Rijeku, moj rodni grad, željela sam pronaći mjesto za treniranje. Počela sam istraživati mogućnosti na otvorenom.
U cijelom sam gradu našla samo par opcija. Jedno stablo nalazilo se na Trsatu, ali na privatnom zemljištu, drugo u parku Vladimira Nazora punom psećeg izmeta i treće na mojoj omiljenoj plaži Glavanovo na Pećinama.
Poseban je užitak bio vježbati pored mora u hladovini koju je pružala krošnja starog stabla. Prolaznici su nam se uvijek divili.
Išla sam u šetnju s mojim psićem do omiljene nam plaže.Šokirala sam se! Stablo je ležalo na zemlji, izrezano na komade. Oči su mi se napunile suzama. Radnici koji su posjekli drvo su me zadirkivali: „Ne brini, umjesto stabla stavit ćemo nešto drugo, pa ćete moći vježbati“. Frustrirana i tužna postala sam fotografiju na Facebook.
Napisala sam da je Rijeka sve manje moj dom i da iz ovog grada nestaje sve što je dobro. Ljutita, poslala sam e-mail gradonačelniku grada. Dobila sam odgovor s objašnjenjem da su to učinili zbog sigurnosti građana. Vjerujete li u to? Ili mislite da oni samo brinu o mjestima gdje mogu graditi još garaža ili hotela?Na vama je da odlučite.
Autorica: Nives Soldičić, udruga Prostorplus