„Jeste li znale cure, da Rijeka ima najčišću vodu za piće u ovom kraju? Ima specifičan okus i poznata je kao riječka voda. “
Rekao je moj otac dok je mene i sestru vozio u grad na kolače i vodu.
Polovicu svog života provela sam na Krku, otoku u blizini Rijeke. Ono što me povezivalo s gradom su moji srednjoškolski dani. Iako sam voljela Rijeku, uvijek sam mislila da ću otići i više se neću vratiti.
Kako uzbudljivo! Novi grad i ta posebna voda.
Kada smo izašli iz auta, prelazeći most, promatrala sam sve oko sebe. Uživala sam. Sve me zabavljalo; zgrade, trgovi i ljudi koji su znali kuda idu.
Ušli smo u malu slastičarnicu. Širio se miris kave pomiješan sa slatkim mirisom kolača. Unutra smo se smjestili za mali stolić i naručili kolače. Iako su svi izgledali primamljivo, jedino što sam htjela je probati tu ukusnu vodu.
Napokon sam ju dobila. Okus je stvarno bio drugačiji, tako nježan i lagan. „Ha, jel’ ti se sviđa?“ Nisam ništa odgovorila, a tata je dovršio moj kolač.
Grad koji mi je nekada bio tako poznat, odjednom mi izgleda novo. Kao da sam opet prvi puta ovdje.
Dok sam sjedila na terasi slastičarnice i pijuckala vodu, sjetila sam se tog detalja iz djetinjstva.
Prolazeći kroz sjećanja, odjednom sam dobila onaj poznati osjećaj grada, hladnoću koju sam navikla zvati toplinom.
Pokušat ću ostati ovaj puta.
Autorica: Lucija Švob, kreativni kolektiv Kombinat
Digitalna priča nastala je u okviru projekta “Priče iza gradova (Novi Sad, Rijeka, Temišvar) finansiran od strane Kreativne Evrope, Evropska komisija.