Prije puno godina ovdje su pasle krave. To su bile bolničke krave. Sušačka bolnica imala je svoju farmu. Imali su svoje mlijeko,svinjac, svoje kokoši, svoj vrt. I svaki je doktor morao malo prokopati. Kad je bila žetva ili kolinje, morali su sudjelovati.
Nekad je svako kućanstvo imalo svoje blago ili barem mali vrt. Ljudi su uzgajali voće i povrće, jeli svoju domaću hranu.
I to se nazivalo hranom za siromašne. Što je nekad bila nužda, danas je luksuz.
Danas ako želiš domaću organsku hranu, moraš platiti puno više nego za tvorničku, procesiranu, zapravo puno štetniju za tvoje tijelo.
Sušačka bolnica je imala svoju ekonomiju. Kokice, krave i koze. Kozje mlijeko se smatralo vrlo zdravim za pacijente. Nakon drugog svjetskog rata, kada je počeo raditi laboratorij, doktor je morao jarcu vaditi krv, svaki dan. Jednog dana, jarcu je prekipjelo i nabio je doktora na rogove, zamjerilo mu se pikanje svaki dan.
U mojoj obitelji nema ni doktora ni koza. Kao mnogi, i moji roditelji su željeli kad odrastem da budem doktorica.
Ali ja ih nikad nisam previše slušala. Umjesto toga ja sam postala učiteljica. Pomažem djeci da rastu. Vjerujem, ako ih učimo kako treba od početka, da je kasnije svima bolje.
Zajedno možemo uzgajati svoje povrće. Možda u budućnosti netko od te dječice postane doktor. A netko možda nabavi kozu i posveti se uzgoju svoje vlastite i zdrave hrane.
Autorica: Sandra Polić
Digitalna priča nastala je u okviru projekta “Priče iza gradova (Novi Sad, Rijeka, Temišvar) finansiran od strane Kreativne Evrope, Evropska komisija.