Tako smo mi postali jedno telo, nešto kao polip ili ameba, kroz nas struji Bog!

“Zemlja (Srbija) je već bila u ratu i raspadala se. Zli duhovi prošlosti su oživeli i vekovna mržnja nastavila je da se širi. Imao sam 14 godina kada sam prvi put ugledao Milicu.

Bila je lepa. Visoka sa gustom crnom kosom. Oko nje stajali su ljudi sa visokim šeširima, obučeni u crno-bele uniforme, posuti brašnom i puderom.

Vrištali su veličanstveno. Glasni glasovi. Nisam mogao ništa da razumem. Te večeri sam osetio novo sopstvo u sebi. Sledećeg dana sam u novinama pročitao da je to bio Dada simpozijum.

Bilo je hladno, pred Novu godinu! Bilo je to u Katoličkoj porti. Odlučio sam da postanem umetnik. Upisao sam se na časove crtanja i slikanja potpuno spremna da uđem u svet umetnosti. Milica je bila moja prva učiteljica. Nakon nekoliko meseci osnovali smo performativnu trupu Ek Nihilo ili Ni ništavila.

Bilo je to na Jevrejskom groblju. Životni slučaj te trupe na umetničkoj sceni devedesetih nije bio prepoznat od nacionalnog umetničkog društva. Nepromenljiva konstanta performansi bila su naša tela kao organizmi, kao mediji, u agoniji, seksualnom, političkom, ranjivom, ekstatičnom, pogrdnom, svetom i mitskom.

Svi nastupi u prvoj godini postojanja održavali su se na Petrovaradinskoj trvđavi. Bili smo nihilisti odbacivali smo vlast, branili nezavisnost pojedinca.

Bili smo dadaisti, anti buržoazija, preferirali smo iracionalni, koncept umetnosti stavljali smo u kontekst anti-umetnosti. U naš izraz stavili smo novo značenje, uz urlanje i muzički šum.

Bio je to harmonični haos!

Kreirali smo novi Međunarodni časopis za produkciju Nove stvarnosti, pod nazivom Veri Weary (Veoma Istrošen – umoran). I to je bilo to, i bilo je lepo. Publika se pitala, bila je užasnuta, obožavala nas je ili pljuvala na nas. Posle toga smo se rastali.

Većina je otišla u Izrael, Holandiju, Češku, Veliku Britaniju, Irsku i Bosnu. Neki od nas su ostali ovde. Tvrđava je još uvek tu. Bog je još uvek u nama i oko nas. S stepenica tvrđave otišli smo u novi identitet.

Još uvek smo jedno telo, nešto kao polip ili ameba. Kroz nas struji Bog još više i daje nam svetlost koja osvetljava ovaj svet!”

Autor: Igor Stamenković, profesor saradnik Prirodno – matematičkog fakulteta Novi Sad

Digitalna priča nastala je u okviru projekta “Priče iza gradova (Novi Sad, Rijeka, Temišvar) finansiran od strane Kreativne Evrope, Evropska komisija.