“Shvatila sam da svi na planeti sudjeluju u zajedničkom iskustvu. Bila sam dio veće cjeline. Nisam bila sama. Razmišljam kako rijeke gube rubove i spajaju se s morem. Jesu li rijeke drhtale od straha prije ulaska u more?
Osvrću li se na put kojim su putovale? Osjećaju li se rijeke kao da će zauvijek nestati kad se sretnu s rubom mora?
Otpuštaju li rijeke sve ono za što se drže? Osjećaju li rijeke taj kratki, zastrašujući trenutak slobodnog pada prije nego što se spoje sa morem.
Govorila sam sebi. Budi poput rijeke. Meka, poput vode, tamna, životna, tekuća, mijenjajući oblik. Padni ako trebaš pasti. Sleti tamo gdje trebaš sletjeti.
Rijeke nam pričaju uspavanku za ono krajnje nepoznato i prag gdje ćemo se i kada ponovno susresti s nečim većim od nas. Rijeka zna da se ne radi o nestanku u moru, već postajemo more.
Što se nalazi na drugoj obali krajem ovog vremena? Zaista ne znam, a ne mogu sada znati.
Znam samo da moram biti u potpunosti tamo gdje jesam, biti sa svime što se odvija u mom tijelu, srcu i umu; živjeti svoju namjeru da budem i blagosloviti svoju divlju dušu.”
Autorica: Martina Stažnik, facilitator TISA
Digitalna priča nastala je u okviru projekta “Priče iza gradova (Novi Sad, Rijeka, Temišvar) finansiran od strane Kreativne Evrope, Evropska komisija.